“Upozorenje”: Riječi I sadržaj su sa “skoro nimalo” stručnih pojmova, jednostavnim jezikom, razumljivim svima. Za sve detaljnije informacije budite slobodni da pišete ili se dodatno informišete I edukujete (mimo farmaceuta 😊)
Prilikom upoznavanja novih ljudi, bili oni u prolazu, zadržali se oni ili ne, srela ih u frizerskom salonu, kod doktora ili u trgovini, kad vas pitaju usput, neformalno, čime se bavite, vrlo uobičajeno, na prvu I iskreno, kažem: “ ljudima, psihologijom, psihoterapijom…” I tu shvatim, … svaki put I iznova, I ponovim sebi, ubuduće, baviš se nuklearnom fizikom. Jer ću vjerovatno kao odgovor dobiti: Aaahaaaa 😊, bez ikakvog dodatnog pitanja ili komentara…. Bez nastavka na moj iskreni odgovor: čime se zaista bavim: E baš mi ti trebaš, ili još zanimljivije: I, šta misliš o meni ?!😊
Pa da sad ozbiljno I zaista kao informaciju mnogim ljudima koji se toliko nisu susretali sa našom naukom, u čemu je razlika između psihologa, psihoterapeuta I psihijatra (I evo sve razmišljam da li da budem toliko brutalna I da spomenem “the life coach-a”)…
Da biste postali psiholog, važno je da završite osnovne studije psihologije, obično se nalaze pri Filozofskom fakultetu, bar je tako u Bosni I Hercegovini, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek psihologija, I u to vrijeme, obrazovanje je trajalo 4 godine. Dobijete zvanje diplomirani psiholog. Po novom sistemu vjerujem da postoji 3+1 ili 3+2 varijanta (moje lične preporuke idu za državne prirodno humanističke fakultete, ali samo lične).
U današnje vrijeme, sa trenutnim stadijem mentalnog zdravlja u cijelom svijetu, psiholozi itekako imaju važnu ulogu, radili oni u centrima za mentalno zdravlje, školama, nevladinim organizacijama, u zdravstvenim institucijama, bili usmjereni na djecu ili odrasle I sl. Uloga psihologa I onoga što mogu dati, sa poštivanjem etičkih kodeksa je trenutno neprocjenjiva. Čuvajte ih, I oni će vas, gdje god bili zaposleni.
Nakon toga, da biste postali psihoterapeut, slijedi vam još 4 do 5 godina edukacije. Psihoterapeutskih pravaca je zaista mnogo, međutim, još od studentskih dana sam znala da će to biti geštalt pravac. Zašto, vjerovatno ću to ostaviti za drugu temu bloga. Ono što će mi mnogi sad zamjeriti, ali reći ću iz svog iskustva, kao diplomirani psiholog nisam niti znala, niti bila zrela toliko, niti imala vještine ni tehnike da radim i podržim klijente kroz psihoterapijski proces. Za buduće zainteresovane za geštalt, ne morate biti isključivo psiholog, niti dolaziti iz pozadine humanističkih nauka, možete biti i arhitekta ili ekonomista, ali vam onda slijedi polaganje 10 ak ispita, ili stručno “propedevtika”. I zaista podržavam, psiholozi će se složiti (Ooo psiholozi, sjetite se psihodijagnostike, psihopatologije, biološke psihologije, razvojne psihologije…)
I nakon diplomskog ispita (I to bi mogla ostaviti za poseban segment, koliko je osebujan, a opet posebno iskustvo 😊) kada naša posebna I nevjerovatna Lidija Pecotić izgovori: Čestitamo, I proglasi vas geštalt psihoterapeutom, dobijete priznanje da sav trud, suze, ulasci u bol, konstelacije, eksperimenti, svi divni ljudi koje ste upoznali, pa sreli I one malo drugačije od vas, sve frustracije, sva mjesta razvoja, su se zaista isplatili.
Da dodam, diplomom ne staje naš razvoj, on tek tada počinje, sa našim klijentima I međusobnim bivanjima. Tu ste negdje zreli za potpunu asimilaciju svega što je trebalo nježno da se obuhvati iz prošlosti.
Okkk. A ko je onda psihijatar? Psihijatri su prije svega doktori opšte prakse, koji su se specijalizirali za psihijatriju. Psihijatri također završavaju I psihoterapiju, pa je kombinuju u radu, ali glavna I ključna razlika je da isključivo I jedino farmakoterapiju mogu prepisivati ljekari, kao I psihijatri, mi kao psiholozi I psihoterapeuti ne možemo, ne smijemo, niti smo edukovani za isto. Ali da sarađujemo, oooo itekako. Zato što je u nekim fazama, stanjima potrebna farmakoterapija, obično preporučena zajedno.
Pored ovako ozbiljnih nauka, edukacija, zanimanja, koji toliko podržavaju ljudska bića u različitim životnim fazama I stanjima, da li spomenuti life coach-eve. Hmmm, nek su živi I zdravi, ali odlučih da cinizam ovdje neću iskoristiti, ali ako kažem koliko nama bosancima smeta kad neko izgovori: BUREK SA SIROM!, ili ne daj Bože: BUREK SA VIŠNJOM!!!, da nam odmah jedna dlaka na glavi doživi traumu, shvatit ćete poveznicu za prethodnu kratku temu.
I da sumiram, MOLIM VAS, mi “jugosloveni sa brdovitog Balkana”, nemojte da idemo u krajnosti, ako trebate podršku nekih od gore navedenih struka, šta će okolina reći, ali nemojte ni da odemo na drugu stranu, da postanemo trend, fenseraj ili još gore pomodarstvo.